Manuela Tašler

Zamjenica glavnog urednika Lidera svojevoljno se specijalizirala za trgovačka pitanja. Zna ‘svašta nešto’ o uvozu i izvozu te o funkcioniranju trgovine na svim razinama. Ipak, najbolje se snalazi na tržnici. Zagovornica je domaće proizvodnje i izvoza, uključujući izvoz s pomoću turističke potrošnje, pa joj je u tom smislu životna misija uvjeriti Baricu s placa na Kvatriću da sir i vrhnje ljeti prodaje na Jadranu.

Zna li itko što je normalno

Što je normalno a što nije? Po jednoj definiciji, normalno je ono što je prihvatljivo većini. Ako većina poreznih obveznika ne plaća porez, onda je normalno i društveno prihvatljivo ne plaćati porez.

Hrvatska je imala nesreću da u posljednjih 70 godina dva puta radikalno mijenja sustav općeprihvatljivih vrijednosti, što je prekratko razdoblje da bi se one ustabilile u društvu. Tako danas imamo situaciju da gotovo nitko od nas za mnoge stvari i pojave ne zna reći jesu li ili nisu normalne.

Rijetke su stvari oko kojih ćemo se svi složiti da su normalne. Recimo, normalno je da se ne pljuje na ulici. To je kriterij ponašanja koji je uspostavljen početkom 20. stoljeća i koji je preživio sve promjene društvenih sustava. Obveza plaćanja poreza je već druga priča. Za većinu hrvatskih građana u vrijeme socijalizma plaćanje poreza nije bilo kategorija koja je bila prisutna u svakodnevnom životu. Kada smo ušli u kapitalizam, imali smo samo nejasnu ideju o tome da je to takav društveni sustav u kojem se plaća porez, ali se ubrzo ustanovilo da ako se porez i ne plaća da se nikome ništa ne događa. Na tom početnom iskustvu izgrađeno je uvjerenje da poreze plaćaju budale, a da pametni to ne rade.

Ako je normalno ne plaćati svoje obveze prema državi, što ima normalnije nego ne plaćati svoje dobavljače. I tako se stvorio sustav vrijednosti u kojemu je neplaćanje postalo normalno. Jedini je problem u tome što takav sustav vrijednosti blokira gospodarske aktivnosti. Trebat će još dosta godina da se to uvjerenje radikalno promijeni. Objava liste poreznih dužnika u tom bi procesu mogao biti prvi korak, ali drugi, mnogo važniji, korak bi morao biti naplata poreza od dužnika s liste.

U procesu stvaranja sustava vrijednosti golema je uloga medija, osobito televizije i dnevnih novina. A upravo je to u Hrvatskoj najtanja karika kada su u pitanju moralne i društvene vrijednost. Okorjeli se kriminalci nazivaju kontroverznim poduzetnicima. Jasno, ne može nitko javno za nekoga reći da je kriminalac, ako to nije potvrđeno odgovarajućom sudskom presudom, ali isto tako nema nikakva razloga da upravo takvi 'kontroverzni poduzetnici' dobivaju u medijima bilo kakav prostor, čime im se daje javni legitimitet. S druge pak strane, medijski, odnosno televizijski prostor potpuno je zatvoren za nekontroverzne poduzetnike. Nedavno, kada je Tomislav Lalić u Našicama ugostio predsjednika Josipovića na otvaranju novog pogona tvrtke Apipharma, u vijestima svih televizijskih kuća objavljeno je samo da je predsjednik Josipović u Našicama otvorio nov pogon jedne tvrtke. Niti imena tvrtke, niti imena vlasnika. Po sustavu vrijednosti koji su izgradili na televizijama, spominjanje nečijeg imena u pozitivnom poslovnom kontekstu najveći je mogući grijeh. Njima je to normalno. Meni nije. Ali zna li itko danas u Hrvatskoj što je a što nije normalno?

Porez, Porezni_dug