Ekonomalije

Miodrag Šajatović

Miodrag Šajatović

Najpoznatiji brk u novinarstvu napokon je dočekao da to dođe u modu. Glavni urednik osim na brkove ‘brije’ na izvoz. I to ničim izazvan. Nikako mu pod vrline ne bismo mogli ubrojiti točnost i organiziranost, no tjednu kolumnu nikad nije propustio napisati. Štoviše, piše ih još od kasnog socijalizma, kad je naoštrio pero i počeo žestoko zagovarati kapitalizam. Danas se pita: ‘Što mi je to trebalo?’


Dame i gospodo, imate čast živjeti u Velikoj depresiji!

Dame i gospodo, imate čast živjeti u Velikoj depresiji!

Živimo li u velikoj depresiji? U jednom trenutku čovjeku je sasvim jasno da recesija koja traje već petu godinu (i ratovi u prosjeku kraće traju...) nije uobičajena, da se već može zvati Velikom depresijom prema uzoru na veliku svjetsku krizu 1929.-1933.

Ali onda nastanu sumnje prouzročene američkom filmskom produkcijom. Iz filmova o Velikoj depresiji tridesetih godina prošlog stoljeća stvoreni su specifični kriteriji. Scene zapravo.

Velika depresija vladala je kad su njezinim hodnicima lepršali bezvrijedni papiri, a uništeni ulagači u svojim su si uredima pucali u glavu. Slika depresije jesu i redovi pred pučkim kuhinjama i mjestima na kojima se još tražio nekakav privremeni posao. Neizostavne su i zapuštene ulice na čijim se uglovima loše odjeveni ljudi griju uz vatru zapaljenu u starim limenim bačvama. Tu su onda i ljudi koji s oskudnim zavežljajima lutaju cestama Amerike tražeći posao na farmama...

Propast burze Prema tim vanjskim obilježjima reklo bi se da u Hrvatskoj još nema velike depresije. Ali pogledajmo pomnije! Od te velike svjetske krize prošlo je osamdeset godina. Stil života ipak se promijenio, pa nije čudno što se izmijenila i scenografija. Ali zapravo je ostala jednaka.

Da Zagrebačka burza nije kompjutorizirala svoje poslovanje, i po njoj bi letjele obezvrijeđene dionice i obveznice. Ovako je rasulo s nekadašnjeg Crobexa od iznad 5000 bodova na sadašnjih 1600 virtualno. Pučke kuhinje sve su punije, ali mediji ih više ne snimaju. Nema redova pred rijetkim tvrtkama koje još raspisuju natječaje jer se ponude prikupljaju putem agencija i pisanih prijava. Da nije tako, pred nekim bi tvrtkama redovi kandidata - kojih se javlja i po nekoliko tisuća - bili dugi stotinama metara.

Grijanja uz bačve na ulicama u Hrvatskoj još nije bilo, ali nakon najnovijih poskupljenja struje i plina ove bi zime američka moda s početka prošlog stoljeća mogla postati stvarnost. Ali i bez toga u manjim se mjestima penzići zimi okupe kod jednog među sobom pa se griju kolektivno. Kad je riječ o tumaranju cestama za poslom, hodanje još nije ‘in’, ali sve je više onih koji ljeti iz Slavonije putuju na sezonski rad na Jadran. Ili idu u Njemačku brati šparoge.

Jedini razlog zbog kojega se Velika depresija u Hrvatskoj još dramatično ne primjećuje jest - ostavština iz socijalizma. Ovrhe nad nekretninama još nisu uzele velikog maha. Pa 90 posto obitelji još živi u svojoj nekretnini. Što može zahvaliti socijalističkim vremenima, u kojima su se dijelili pa poslije budzašto kupovali društveni stanovi. Ili povoljnim kreditima bez valutne klauzule gradile kuće.

 Suosjećanje, što je to? Kad bi većina hrvatskih obitelji živjela u unajmljenim stanovima, vlasnici bi mnoge već prije mnogo mjeseci izbacili na cestu. Pa bismo imali scenografiju vrlo sličnu onoj iz američkih filmova o Velikoj depresiji. Jedno od obilježja velike krize 30-ih godina prošlog stoljeća bilo je i to da je jedan sloj stanovništva ipak zadržao pristojne uvjete života. Dio višeg sloja relativno je lagano prolazio kroz depresiju. Tako je i danas. Mnogi od dobro potkoženih dobitnika tranzicije, oni koji su znali sudjelovati u krađi nekadašnjega društvenog vlasništva zvanoj pretvorba ili su omastili brke u poslovanju s državom uzimajući velik dio kolača vanjskog duga koji danas svi otplaćujemo, mogu godinama trošiti ono što su sklonili na stranu. Ako takvima tvrtke i propadnu, ono što imaju u nekretninama ili spremljeno u vanjskim bankama omogućuje im luksuzan život i u vrijeme kad većini ide jako loše.

Depresije donose i nedostatak suosjećanja sa slabijima i ranjivijima. Odnosi se to i na poduzetnike. Oni koji u svojim tvrtkama dramatično i drastično ne nastavljaju rezati troškove, vjerojatno potpisuju ‘smrtnu presudu’ svojim biznisima. Sad već potpuno iscrpljene bilance tvrtki, uz najavu Linićevih drastičnih poteza povezanih s financijskim poslovanjem, a bez izglednih doprinosa vlasti dizanju ekonomske aktivnosti u srednjem roku, i posljednje poslovne romantičare guraju u zonu bezobzirnoga kapitalizma. Da stvari budu dramatičnije, tijekom Velike depresije 1929.-1933. pojavio se J. M. Keynes sa svojim državnim intervencionizmom. Njegovi recepti u 21. stoljeću više ne daju rezultate, osim kratkoročnih. A novoga genijalca s velikom idejom protiv Velike depresije 2012. još nema. Ni u svijetu, a, nažalost, ni u Hrvatskoj. 



Komentiraj
Ukoliko želite komentirati članak morate biti prijavljeni.
Ekonomalije

Miodrag Šajatović

Posljednji je trenutak da Milanović ode s premijerskog mjesta

Posljednji je trenutak da Milanović ode s premijerskog mjesta

Jedna od najvažnijih stvari u kolumnističko-kroničarskom poslu jest da se ‘teška artiljerija’ ne ispuca prerano.

7 komentara
Bar code

Manuela Tašler

Todorić je demantirao sam sebe

Todorić je demantirao sam sebe

Prošlo je nekih petnaestak godina otkako je Ivica Todorić u nekom intervjuu uskliknuo: Hrvatska trgovina je pred bankrotom!

1 komentara
Pravda za sve

Edis Felić

Poreznici mogu zastaru prekinuti najobičnijom 'ispravkom' pogreške

Poreznici mogu zastaru prekinuti najobičnijom 'ispravkom' pogreške

Čiteljica Suzana Lucić piše da duguje Poreznoj upravi (PU) za mirovinsko i zdravstveno osiguranje.

Pratite Lider na društvenim mrežama

Facebook, Twitter, LinkedIn, Google+

Prijavite se na Newsletter


prijavite se
Liderovi blogovi