Makro Mikro

Gordana Gelenčer

Gordana Gelenčer

Iskusna novinarka (pri čemu je ‘iskusna’ pristojan sinonim za ‘zrela’, mjereno godinama) zaglavila je s domaćim i svjetskim financijašima, porezima, BDP-om, vanjskim dugom, fiskalnom, monetarnom politkom i još koječim. Navodno nakon svakoga napisanog teksta padne u depresiju: čak i kad intimno njeguje optimizam, vlastiti je tekstovi podsjete da on nije ništa drugo doli – nedostatak informacija.


Banke koče oporavak. Da, i?

Banke koče oporavak. Da, i?

Jedna je stvar kada vladajući ne znaju što bi, recimo, s porezom na imovinu, Dinom Petrokemijom ili troškom otvaranja d.o.o.-a.

Pa vlasnicima/radnicima/poduzetnicima voli-ne voli sistemom odlučivanja, donesenim pa povučenim pa opet uskrslim odlukama natežu živce. Ne bi li valjda otkrili gdje je zona pucanja istih. Posve je druga stvar kada pokažu da nemaju baš nikakve ideje o tome kako bi se ova zemlja, bogomdana plodnošću (i vodom!) mogla prehraniti.
Nije suša samo u Hrvatskoj. Poharala je i SAD i Indiju. I koješta drugo. Priča o suši nije, međutim, nadahnuta sušom. Niti vlašću koja ne kuži. Nego – bankama. Zapela mi je za oko pričica o bankarskim špekulacijama cijenom hrane. Koja, navodno, čini samo 15 posto svjetskog rasta cijene hrane. Brojka je vjerodostojna otprilike kao i postotak sive ekonomije u Hrvata. Ipak....logikom američkih i francuskih bogataša koji su u krizi vapili: 'dignite nam poreze' i njemačke su banke u strahu od divljanja cijena obustavile burzovne špekulacije životnim namirnicama. Špekulanti rade ono što i svaki mešetar – kupuju jeftinije, prodaju skuplje. I sve je to po P.S.-u, legalno, zakonito. Tko se još zamara moralom? Ali! Špekulacije cijenom hrane imaju i drugu dimenziju: dizanjem njezine cijene raste broj gladnih diljem svijeta. Zarada na jednoj strani znači glad na drugoj. I tako je njemačka Commerzbank (i dvije-tri nama manje poznate) odlučila barem na neko vrijeme obustaviti špekulacije cijenama životnih namirnica. Da sve to ipak nema puno veze s moralom nego samo s ekonomskom logikom (ako zbog neimaštine neće imati tko kupovati, nema ni zarade) potvrđuje i reakcija dotične banke na vlastitu odluku: umjesto samohvale (društvena odgovornost, jel', i tako to) potonula je u samozatajnost. Jer banka i dalje, kada se vrate stara vremena, želi investirati u igre hranom, pa nikako ne želi preplašiti svoje klijente koji kod nje za te svrhe uzimaju 'investicijske' kredite.
Nema puno veze s našom hranom i našim bankama, ali koncept je isti. Pa se tako nevoljko, da ne kažemo nikako, ne daju investicijski krediti za poljoprivredu. Dakako da smo svi dobro upoznati s prosječnim stupnjem obrazovanja hrvatskog poljoprivrednika. Nema tko ne zna da je poljoprivreda zapravo drugo ime za socijalno zbrinjavanje. Ali isto tako nema tko ne zna tko je kriv za to. I tko ne zna da će banke uvijek radije dati kredit za trgovački centar gdje se kapital okreće barem pet puta brže nego u poljoprivredi. Ima li netko tko ne zna da se oporavak u velikoj mjeri ne događa upravo zbog banaka? Transmisijski je mehanizam prelijevanja novca s HNB-ovih na račune poduzetnika ozbiljno zahrđao. OK, razumljivo. Kako će davati nove kredite kada ne mogu naplatiti ni stare, nekretninske? Dok banke maze svoje bilance čuvajući nerazumne cijene četvornih metara (jer tako piše u njihovoj bilanci i nema Boga da bude drukčije) deseci tisuća stanova i bogapitaj koliko još raznih poslovnih prostora zjapi prazno. Dok precijenjeni bageri miruju. Nije to problem koji traži samo ekonomsko mozganje. Umjesto da su ili srezali cijene prodajnih kvadrata ili stanove dali u najam (i tako državi pružili neponovljivu priliku da podstanarsko tržište civilizira i ozakoni) prostor nezdravo samuje. Već tri-četiri godine. Čvrsto zatvoren divnom plastikom koja ne diše. Jedan mi građevinar kaže da su takvi stanovi čista bolest. Onaj tko se u njih useli nakon višegodišnjeg skupljanja prašine i odsustva kisika zajamčeno dobiva astmu. Inozemne banke, dakle, investiraju u igre gladi, domaće u plućne bolesti. Još ćemo zaključiti da smo sretnici.
Dakako da je jasno da banke ne žele čistiti portfelj jer bi rezerviranja za loše plasmane morale višestruko povećati. Što bi tada bilo s dobiti i što bi o tome mislili inozemni vlasnici ne treba posebno napregnuti moždane vijuge. I što sad? Kao taoci banaka koje financiraju državu ni mi ni država nemamo baš puno opcija. Mislim, imamo, ali razmišljanje o tome zahtijeva silan umni trud za koji ova Vlada nema dovoljno onih malih Poirovskih sivih stanica. Kao ni muda.



Komentiraj
Ukoliko želite komentirati članak morate biti prijavljeni.
Ekonomalije

Miodrag Šajatović

Posljednji je trenutak da Milanović ode s premijerskog mjesta

Posljednji je trenutak da Milanović ode s premijerskog mjesta

Jedna od najvažnijih stvari u kolumnističko-kroničarskom poslu jest da se ‘teška artiljerija’ ne ispuca prerano.

7 komentara
Bar code

Manuela Tašler

Todorić je demantirao sam sebe

Todorić je demantirao sam sebe

Prošlo je nekih petnaestak godina otkako je Ivica Todorić u nekom intervjuu uskliknuo: Hrvatska trgovina je pred bankrotom!

2 komentara
Pravda za sve

Edis Felić

Poreznici mogu zastaru prekinuti najobičnijom 'ispravkom' pogreške

Poreznici mogu zastaru prekinuti najobičnijom 'ispravkom' pogreške

Čiteljica Suzana Lucić piše da duguje Poreznoj upravi (PU) za mirovinsko i zdravstveno osiguranje.

Pratite Lider na društvenim mrežama

Facebook, Twitter, LinkedIn, Google+

Prijavite se na Newsletter


prijavite se
Liderovi blogovi