Makro Mikro

Gordana Gelenčer

Gordana Gelenčer

Iskusna novinarka (pri čemu je ‘iskusna’ pristojan sinonim za ‘zrela’, mjereno godinama) zaglavila je s domaćim i svjetskim financijašima, porezima, BDP-om, vanjskim dugom, fiskalnom, monetarnom politkom i još koječim. Navodno nakon svakoga napisanog teksta padne u depresiju: čak i kad intimno njeguje optimizam, vlastiti je tekstovi podsjete da on nije ništa drugo doli – nedostatak informacija.


Viagre, viagre amo!

Viagre, viagre amo!

Industrijska nam je proizvodnja opet pala, ni više ni manje nego gotovo deset posto! Pa zar uopće više ima što pasti (zbilja ne sugeriram ništa 'nepristojno')? Iščitavajući razne vijesti, i one o prijedlozima kako opet (globalno) rasti, u posljednje se vrijeme sve češće sjetim srednjoškolskog profesora psihologije.

Jednom nas je zgodom zamolio da se probamo sjetiti/ zamisliti najgore čudovište ikad prikazano u kakvoj knjizi, SF filmu ili našoj glavi i opišemo ga. Svatko je izvukao poneki zastrašujući adut, neki su potegnuli i do starovjekovnih mitologija. Ali nije pomoglo. Zašto? Sva su ta čudovišta imala i/ili glavu, oči, kliješta, uši, krila, rep, vatru, svaštanešto. Da, u jezovitoj, horor kombinaciji, ali uz jednu caku – ni uz najbolju volju naša mašta nije mogla izaći izvan granica poznatog. Naša spoznaja jednostavno ne može izvan okvira viđenog. Dakle, čovjek nikako ne može zamisliti nešto što ne postoji u njegovu svijetu.
Hm, da. Sve donedavno, sama sebi potvrdno klimajući glavom, slagala sam se s tim 'otkrićem'. A onda se sjetih novca. Ta čovjek s njime nije rođen! Nisu zajedno u majčinoj posteljici smišljali sveopće porobljavanje resursa i ljudskog duha.

Čovjek ga je izmislio! A ako je sposoban izmisliti takvo čudovište onda sigurno može pronaći rješenje za globalnu depresiju. Svijet i svjetski mozgovi cijelo se ovo globalno-krizno vrijeme batrgaju između dva pola –štednje i trošenja, Friedmana i Keynesa, Njemačke i ostatka Europe. Ni jedan ni drugi ne djeluje. Ma sigurno se već mozga o trećoj stazi, mišljah. A onda nedavno pročitah poslanicu velikog nobelovca Paula Krugmana. Skraćeno - sve će biti OK kada ponovno počnemo trošiti. Svim se silama trudim oduprijeti depresijskom razočarenju. Krugman zagovara viagru, pumpanje potrošnje kako bi se Zemlja nastavila vrtjeti jednakom brzinom, u istome smjeru! Ako priznati svjetski umovi ne mogu smisliti ništa pametnije od gluposti koja je opustošila Zemljine resurse i stjerala nas uza zid globalnog ne-rasta i osobnih drama, onda nam zbilja nema spasa.

Moj je profesor ipak bio u pravu. Nismo sposobni zamisliti nezamislivo. Zar je moguće da zbilja mislimo kako je ovo tek intermezzo? Odmor od svjetskog poretka? Predah za 98 posto čovječanstva koji gine radeći za dva posto ostatka? Jer će već sutra sve biti super? Malo sutra! Srijedom, nakon što cijeli broj pošaljemo u tiskaru, običaj je da 'otračamo' sve tekstove i predložimo nove teme. Na stranu činjenica da guinnessovska produktivnost redakcije ne ostavlja prostora kreativnosti. Čak ni mašti da smisli kakvo novo čudovište. Stvar je nemjerljivo teže prirode. Ne vidim više smisao u parcijalnim temama ili 'rješenjima' koja će začepiti ovu ili onu rupu. Likvidnost, zaposlenost, izvoz, rezanje, investicije, JPP, smjene, privatizacija, tarife, reforme...pa opet ispočetka. Vrtimo se poput hrčka u kavezu, pogledom usmjereni u vlastiti opustošeni vrt, dok nam mladi postaju svjesni da nemaju pojma što im budućnost donosi.

Život je postao živi pijesak, a svi mi dijelom neke nove obespravljene klase krizom razorenog svijeta. Beskućnici diljem Europe i svijeta nisu više mentalni bolesnici ili narkomani, to su sve češće obrazovani ljudi kojima nije preostala nijedna druga opcija. To o čemu mainstream ekonomisti danas pišu tek su privremene kvačice koje služe da vjetar ne otpuše ovo što je ostalo. Dugoročno ne vidim smisao ni u jednoj prevladavajućoj tezi oporavka. Na takvim klimavim temeljima svijet se ne može razvijati. Štednja i potrošnja jamče tek preživljavanje. Ne znam za vas, ali ja želim živjeti! Još uvijek sam uvjerena da je to moguće – održivošću, ravnotežom, dijeljenjem, ljudskošću, brižnošću, socijalnom uključenošću, aktiviranjem onoga što smo davno izgubili – svijesti i savjesti. Ako nam se to ne sviđa, uvijek možemo kupiti viagru za BDP. Možda nam zbilja poraste. Dok kapaciteti ne eksplodiraju.



Komentiraj
Ukoliko želite komentirati članak morate biti prijavljeni.
Ekonomalije

Miodrag Šajatović

Zar je prisluškivanje Turudića važnije od prijetnji Vargi?

Zar je prisluškivanje Turudića važnije od prijetnji Vargi?

Kad je nedavno sudac Ivan Turudić izjavio da ga se prisluškuje, o tome se u hrvatskim medijima dignula velika prašina.

2 komentara
N@kovanj

Branimir Kovač

Što to Milanović može prodati američkim IT tvrtkama?

Što to Milanović može prodati američkim IT tvrtkama?

Kad kriza traje toliko dugo kao u Hrvatskoj nije više uopće čudno, pa ni neočekivano, gledati političare kako se kao hvataju za bilo kakvu slamku spasa. Monetizacija, ugljikovodici ili pak raznorazna ulaganja koja samo čekaju poziv u domaći investicijski Eldorado tek su dio takvih priča, koje najčešće imaju nikakav, a u najboljem slučaju posve minoran utjecaj na gospodarstvo ove zemlje.

1 komentara
Pravda za sve

Edis Felić

Obuka o izbjegavanju spoticanja obradovat će djecu i državu

Obuka o izbjegavanju spoticanja obradovat će djecu i državu

Evo napokon jednog primjera gluposti, a da ne moramo spominjati domaće vlastodršce, nego one iz EU. Kako dojavi Slobodna Dalmacija, Ministarstvo rada i mirovinskog sustava priprema kampanju kako zaštititi radnike da se ne spotaknu i prospu po podu. Akcija se provodi s ciljem 'sprečavanja nezgoda na radnom mjestu uslijed pokliznuća i spoticanja na istoj razini'.

2 komentara
Pratite Lider na društvenim mrežama

Facebook, Twitter, LinkedIn, Google+

Pošalji

Liderov Fight club u tijeku

Predizborne koalicije treba ukinuti

Predizborne koalicije treba ukinuti

ZA

Davor Gjenero

79%

PROTIV

Dragan Zelić

21%

Očekujemo i Vaš glas.

Glasanje otvoreno do 25.rujna 2014. 12:00