Makro Mikro

Gordana Gelenčer

Gordana Gelenčer

Iskusna novinarka (pri čemu je ‘iskusna’ pristojan sinonim za ‘zrela’, mjereno godinama) zaglavila je s domaćim i svjetskim financijašima, porezima, BDP-om, vanjskim dugom, fiskalnom, monetarnom politkom i još koječim. Navodno nakon svakoga napisanog teksta padne u depresiju: čak i kad intimno njeguje optimizam, vlastiti je tekstovi podsjete da on nije ništa drugo doli – nedostatak informacija.


Viagre, viagre amo!

Viagre, viagre amo!

Industrijska nam je proizvodnja opet pala, ni više ni manje nego gotovo deset posto! Pa zar uopće više ima što pasti (zbilja ne sugeriram ništa 'nepristojno')? Iščitavajući razne vijesti, i one o prijedlozima kako opet (globalno) rasti, u posljednje se vrijeme sve češće sjetim srednjoškolskog profesora psihologije.

Jednom nas je zgodom zamolio da se probamo sjetiti/ zamisliti najgore čudovište ikad prikazano u kakvoj knjizi, SF filmu ili našoj glavi i opišemo ga. Svatko je izvukao poneki zastrašujući adut, neki su potegnuli i do starovjekovnih mitologija. Ali nije pomoglo. Zašto? Sva su ta čudovišta imala i/ili glavu, oči, kliješta, uši, krila, rep, vatru, svaštanešto. Da, u jezovitoj, horor kombinaciji, ali uz jednu caku – ni uz najbolju volju naša mašta nije mogla izaći izvan granica poznatog. Naša spoznaja jednostavno ne može izvan okvira viđenog. Dakle, čovjek nikako ne može zamisliti nešto što ne postoji u njegovu svijetu.
Hm, da. Sve donedavno, sama sebi potvrdno klimajući glavom, slagala sam se s tim 'otkrićem'. A onda se sjetih novca. Ta čovjek s njime nije rođen! Nisu zajedno u majčinoj posteljici smišljali sveopće porobljavanje resursa i ljudskog duha.

Čovjek ga je izmislio! A ako je sposoban izmisliti takvo čudovište onda sigurno može pronaći rješenje za globalnu depresiju. Svijet i svjetski mozgovi cijelo se ovo globalno-krizno vrijeme batrgaju između dva pola –štednje i trošenja, Friedmana i Keynesa, Njemačke i ostatka Europe. Ni jedan ni drugi ne djeluje. Ma sigurno se već mozga o trećoj stazi, mišljah. A onda nedavno pročitah poslanicu velikog nobelovca Paula Krugmana. Skraćeno - sve će biti OK kada ponovno počnemo trošiti. Svim se silama trudim oduprijeti depresijskom razočarenju. Krugman zagovara viagru, pumpanje potrošnje kako bi se Zemlja nastavila vrtjeti jednakom brzinom, u istome smjeru! Ako priznati svjetski umovi ne mogu smisliti ništa pametnije od gluposti koja je opustošila Zemljine resurse i stjerala nas uza zid globalnog ne-rasta i osobnih drama, onda nam zbilja nema spasa.

Moj je profesor ipak bio u pravu. Nismo sposobni zamisliti nezamislivo. Zar je moguće da zbilja mislimo kako je ovo tek intermezzo? Odmor od svjetskog poretka? Predah za 98 posto čovječanstva koji gine radeći za dva posto ostatka? Jer će već sutra sve biti super? Malo sutra! Srijedom, nakon što cijeli broj pošaljemo u tiskaru, običaj je da 'otračamo' sve tekstove i predložimo nove teme. Na stranu činjenica da guinnessovska produktivnost redakcije ne ostavlja prostora kreativnosti. Čak ni mašti da smisli kakvo novo čudovište. Stvar je nemjerljivo teže prirode. Ne vidim više smisao u parcijalnim temama ili 'rješenjima' koja će začepiti ovu ili onu rupu. Likvidnost, zaposlenost, izvoz, rezanje, investicije, JPP, smjene, privatizacija, tarife, reforme...pa opet ispočetka. Vrtimo se poput hrčka u kavezu, pogledom usmjereni u vlastiti opustošeni vrt, dok nam mladi postaju svjesni da nemaju pojma što im budućnost donosi.

Život je postao živi pijesak, a svi mi dijelom neke nove obespravljene klase krizom razorenog svijeta. Beskućnici diljem Europe i svijeta nisu više mentalni bolesnici ili narkomani, to su sve češće obrazovani ljudi kojima nije preostala nijedna druga opcija. To o čemu mainstream ekonomisti danas pišu tek su privremene kvačice koje služe da vjetar ne otpuše ovo što je ostalo. Dugoročno ne vidim smisao ni u jednoj prevladavajućoj tezi oporavka. Na takvim klimavim temeljima svijet se ne može razvijati. Štednja i potrošnja jamče tek preživljavanje. Ne znam za vas, ali ja želim živjeti! Još uvijek sam uvjerena da je to moguće – održivošću, ravnotežom, dijeljenjem, ljudskošću, brižnošću, socijalnom uključenošću, aktiviranjem onoga što smo davno izgubili – svijesti i savjesti. Ako nam se to ne sviđa, uvijek možemo kupiti viagru za BDP. Možda nam zbilja poraste. Dok kapaciteti ne eksplodiraju.



Komentiraj
Ukoliko želite komentirati članak morate biti prijavljeni.
Kanibali i filantropi

Matilda Bačelić

Hoće li Hrvatska imati svoj 'corralito'?

Hoće li Hrvatska imati svoj 'corralito'?

Izjava poduzetničkog ministra Gordana Marasa kako razmišlja o zakonu prema kojem će državi biti omogućeno da uzme novac s neaktivnih računa u bankama govori o dvije loše i potencijalno opasne stvari.

1 komentara
Ekonomalije

Miodrag Šajatović

Zašto me nije briga hoće li autoceste u koncesiju ili ne

Zašto me nije briga hoće li autoceste u koncesiju ili ne

E ne dam se navući na opredjeljivanje u vezi s monetizacijom autocesta! Zauzimam stajalište: Baš me briga! Svejedno mi je. Fućka mi se hoće li Mijat Stanić i kompanija skupiti dovoljno potpisa za referendum protiv davanja autocesta u koncesiju. Različita stajališta Zorana Milanovića i koalicijske mu partnerice Vesne Pusić zanimaju me koliko i lanjski snijeg.

7 komentara
Pravda za sve

Edis Felić

Kad ljudima posuđujete novac, upotrijebite procedure kamatara

Kad ljudima posuđujete novac, upotrijebite procedure kamatara

Skoknuo sam malo do rodnoga kraja i ondje čuo priču koja me nije iznenadila, ali istog me trena uzrujala.

Pratite Lider na društvenim mrežama

Facebook, Twitter, LinkedIn, Google+

Pošalji
Liderovi blogovi

Liderov Fight club u tijeku

Hrvatske autoceste treba monetizirati

Hrvatske autoceste treba monetizirati

ZA

Saša Cvetojević

49%

PROTIV

Mijat Stanić

51%

Očekujemo i Vaš glas.

Glasanje otvoreno do 23.listopada 2014. 12:00